1. Da li brojčani iznos koji navodi Istraživačko-dokumentacioni centar opravdavaju i podržavaju stavove onih koji negiraju genocid?

S obzirom da je broj 97 207 otprilike polovina od 200 000, što je općeprihvaćeni iznos žrtava Bosanskog rata, te s obzirom da je već nekoliko godina jasno da će istraživanje Istraživačko-dokumentacionog centra iznijeti približan broj onom općeprihvaćenom, rad IDC-a je već neko vrijeme pažljivo praćen od strane onih koji negiraju bosanski genocid i apologeta kao što su Ed Herman, David Peterson i Nebojša Malić, jer je taj rad, kako je pretpostavljano, ono što će podržati njihove stavove.

Imajući u vidu navedeno i to da su rezultati istraživanja IDC-a uveliko podržani od strane onih koji su izvršili drugo naučno istraživanje, Ewa Tabeau i Jakub Bijak iz Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, nadamo se da spomenuti rezultati mogu biti uzeti u obzir od strane svih uključenih u debatu kao u biti pouzdane osnove na kojim će se zasnivati zaključci o Bosanskom ratu.

Iz razloga koji ne bi trebali zahtijevati neka opsežnija objašnjenja, broj žrtava će gotovo uvijek biti manji u odnosu na onaj koji znanstvenici pretpostavljaju. To je zbog toga što se on zasniva na dokumentovanim, prije nego li na osnovu svih smrtnih slučajeva koji su se vjerovatno desili, zbog čega, tom konačnom broju nedostaje dokumentovani dokaz.

Philip Verwimp, ekspert koji je razmatrao broj ratnih žrtava koje se navode u istraživanju IDC-a, kaže: Mnogi smatraju da je 97 207 ukupan broj žrtava rata u Bosni i periodu 1992-1995, što nije tačno. Ovaj broj bi, iz više razloga, trebao biti razmatran kao procjena minimalnog broja žrtava, a nikako posmatran kao potpun, zaokružen broj.

U slučaju studije Istraživačko-dokumentacionog centra, razlika u brojkama ne bi trebala biti velika, jer se tokom godina istraživanja na ovom polju riješili mnogi slučajevi nepoznatih ratnih žrtava.

Tokača je izjavio da bi se konačan broj bosanskih ratnih žrtava, kako se istraživanje nastavlja, mogao povećati za 10 000. Međutim, poređenja radi, broj od 97 207 ratnih žrtava spada u istu kategoriju kao i broj iračkih ratnih žrtava koji, prema web-stranici koja se bavi brojanjem istih , iznosi, otprilike, 80 000 - 87 000 civilnih žrtava u vrijeme pisanja ovog teksta, dok ta cifra u Studiji objavljenoj u Lancetu prošle godine iznosi 600 000.

U broj 97 207, koji se navodi u istraživanju IDC-a, uključene su samo jasno dokumentovane žrtve koje su definirane kao direktne žrtve rata u najužem smislu. U njega nisu uvrštene indirektne žrtve rata, naprimjer, oni koji su umrli od gladi, zračenja ili nedostatka medicinske njege, a sve to je rezultat ratnih okolnosti; oni koji su stradali nestručnim rukovanjem oružjem, samoubistva vojnika, slučajna smrt i nesreća koje su rezultirala smrću, bilo da se radi o civilima ili vojnim licima; žrtve oružanih sporova, itd. Zbog toga je, dakle, broj Bosanaca koji su, a što je posljedica rata, umrli ili stradali, znatno veći od broja do kojeg se došlo istraživanjem IDC-a (također, i broj civilnih žrtava je veći).

Navedeno treba imati na umu kada se razmatraju argumenti onih koji iz škole Chomski-Pilger smatraju da broj ratnih žrtava od 200 000 nije tačan i koji s posebnom pažnjom posmatraju broj od 97 207 ratnih žrtava, smatrajući je istovjetnom vlastitim procjenama broja žrtava zločina „Zapadnog imperijalizma", naprimjer, 200 000 žrtava Istočnog Timora koje su rezultat invazije Indonezije na Istočni Timor, 2 000 000 ili više Indokineskih žrtava koje su rezultat djelovanja SAD, 1 000 000 mrtvih Iračana u ratu koji se vodi, itd. Naprimjer, Noam Chomski navodi da je, kao rezultat invazije Indonezije na Istočni Timor, broj Žrtava Istočnog Timora 200 000, a ovo mišljenje je u potpunosti podržao John Pilger, te se čini da su u taj broj uvrštene i smrti koje su posljedica gladi i bolesti ili, da se poslužimo riječima Pilgera, „prisilnog izglađivanja". Ovakvi uzroci smrti nisu uvršteni u Studiju IDC-a o žrtvama rata u Bosni.

Svaka procjena broja žrtava genocida bi, zaista, trebala imati u vidu i one osobe koje su umrle od nekih bolesti, gladi i, recimo, hladnoće, što je posljedica hotimično proizvedenih okolnosti od strane onih koji su ih upravo za tu svrhu i proiveli. Prema tome, naprimjer, u broj 6.000.000 jevreja ubijenih u holokaustu uključene su i one osobe koje su, poput Anne Frank, umrle od bolesti, gladi ili hladnoće, što je posljedica okolnosti i uvjeta u kampovima i getoima koje su nametnuli nacisti. Dakle, u broj 97 207 bosanskih ratnih žrtava nisu uključene sve civilne žrtve genocida. Navodim ove uvodne opservacije kao odgovor onima koji „uživaju" u igri sa brojevima po pitanju žrtava bosanskog genocida.

Bilo da se radi o 100 000 ili 200 000 žrtava u Bosanskom ratu, ne bismo smjeli imati nikakvih zapreka u priznavanju da se u tom slučaju radilo o užasnom zločinu, ili, pak, da razmotrimo da je to što se deslio bilo - genocid. Međutim, ukoliko brojke ne mogu potvrditi da li se ili ne radilo o genocidu, mogu nam kazati mnogo toga o tome kada, gdje i u kojoj mjeri se javilo ubijanje, ko su bili glavni zločinci, a ko žrtve.

2. Kakva je bila nacionalna struktura žrtava?

Najupadljivija činjenica koja se pojavila u Studiji je to da 83,33% civilnih žrtava Bosanskog rata čine muslimani (Bošnjaci). Ubijeno je 33 070 Bošnjaka (civila), 4 075 Srba, 2 163 Hrvata i 376 civila drugih nacionalnosti. Od tri najbrojnije bosanske nacionalnosti, muslimani su jedini pretrpjeli veće civilne nego vojne gubitke. Tako, recimo, 51,64% muslimanskih žrtava bile su civili, a taj je procenat kod Hrvata 27,77%, te kod Srba 16,36%.

IDC nije sabrao podatke o onima koji su izvršili ubijanje. Međutim, idnikativno je da je, u apsolutnom i proporcionalnom smislu, više srpskih civila ubijeno u Sarajevskoj, nego li u bilo kojoj drugoj regiji Bosne i Hercegovine koju je prilikom istraživanja u obzir uzimao IDC. Prema tome, u Sarajevskoj regiji ubijeno je 1 091 srpskih civila i 2 927 srpskih vojnika. Možemo usporediti ove podatke sa Podrinjem, području u kojem je Naser Orić, jedan od bosanskih komandanata, često izdvajan kao pojedinac odgovoran za ratne zločine protiv srpskih civila, djelovao. Što se, dakle, tiče Podrinja, ukupno je ubijeno 849 civila i 4 711 vojnika srpske nacionalnosti. Muslimanskih, srpskih i hrvatskih civilnih žrtava u Sarajevu je najviše u 1992., dok taj broj opada u ostalim godinama tokom kojih se vodio rat. U Sarajevu je najveći broj civilnih žrtava bio u ranim fazama rata, proljeću i ljetu 1992. godine. Treba imati u vidu i one srpske civile koje su ubili vojnici bosanske ili hrvatske vojske, zloglasni komadanti, poput Mušana Topalovića-Cace. Međutim, zaključak je neizbježan: najveći ubica srpskih civila tokom rata jeste srpska opsada Sarajeva!

Uzimajući u obzir sve srpske civile ubijene od strane srpskih vojnih snaga u Sarajevu i na drugim mjestima, poput Tuzlanskog masakra koji se desio 25. maja 1995. godine, kao i one koji su ubijeni od strane hrvatskih vojnih snaga, broj ubijenih civila srpske nacionalnosti od strane bosanskih muslimana, tokom čitavog rata u cijeloj Bosni i Hercegovini, nije puno različit u odnosu na broj amerčkih civila ubijenih od strane muslimana fundamentalista tokom jedog dana, dakle, 11. septembra 2001. godine. Spomenuto bi trebalo poslužiti kao korisna lekcija onima koji vole izjednačavati umjerene (moderate) bosanske muslimane sa fundamentalistama El-Qa'ide.

Relativno mali broj ubijenih civila srpske nacionalnosti u Bosanskom ratu jeste svjedočanstvo činjenici da Armija BiH, iako je u nekim slučajevima kriva za ratne zločine, nije slijedila i razvijala strategiju namjernog ciljanja srpskih ili hrvatskih civila.

3. Gdje su bila žarišta masovnih ubijanja?

Brojke koje se navode u Studiji IDC-a potvrđuju da je najintenzivnija faza masovnog ubijanja bilo proljeće i ljeto 1992. godine, te da su žarišta masovnih ubijanja bila u Podrinju, odnosno, u Istočnoj Bosni u širem smislu, općini Prijedor u sjevero-zapadnoj Bosni (za sada ostavljamo po strani posebne slučajeve Masakra u Srebrenici i opsade Sarajeva).

Procjenjuje se da je približno 30% svih bosanskih žrtava upravo iz Podrinja, a zatim slijedi Sarajevska regija sa nešto više od 15% od ukupnog broja žrtava rata u Bosni i Hercegovini. Što se tiče Podrinja, 94,83% civilnih žrtava su bili muslimani. Većina ubistava se u tom području dogodila u periodu april-septembar, te posebno u periodu maj-juni 1992. godine. Područje Podrinja graniči sa Srbijom. Ne samo da su sve vojne snage bosanskih Srba formalno bile pod vojnom komandom Jugoslavije, tj. Beograda sve do 19. maja 1992. godine, već su i jedinice iz Srbije bile direktno umiješane u ubijanja u Podrinju, posebno Užički korpus iz JNA, stacioniran u srpskom gradu Užice, te paravojne jedinice Željka Ražnjatovića-Arkana i Vojislava Šešelja. Brojke koje navodi IDC, stoga, potvrđuju činjenicu da je Miloševićeva Srbija vodila program masovnih ubijanja u Bosni. Idući dalje ka zapadu, 5 209 stanovnika općine Prijedor je ubijeno u ratu, tri puta više nego li na području bilo koje općine na podrinjskom regionu.

Općina Prijedor je korištena i kao mjesto na kome je postojalo nekoliko ozloglašenih koncentracionih logora poput Omarske, Keraterma i Trnopolja. Izvještavanje novinara sa Zapada o njima je, u ljeto 1992. godine, predstavljalo odlučujući momenat po pitanju međunarodne percepcije i razumijevanja Bosanskog rata. Oni koji osporavaju spomenute logore i njihovu funkciju, naprimjer, Thomas Deichmann i Mick Hume iz časopisa Živi marksizam (Living Marxism), su već duže vrijeme koncentrirali svoje napore u pokušaju opravdavanja funkcije i činjenica o tim logorima. Iako su njihovi pokušaji otpuno diskreditovani od strane ITN-ove (Independent Television News) pobjede nad Živim marksizmom u suđenju koje je održano 2000. godine, i još uvijek bivaju podržavani, između ostalih, i od Noama Chomskog.

4. Šta nam o Srebrenici govori istraživanje IDC-a?

Brojke koje se navode u istraživanju IDC-a, uopće, opravdavaju činjenicu pridavanja posebne pažnje opsadi Sarajeva i masakru u Srebrenici koju neki istraživači i naučnici pridaju. Ranije smo naglasili da je 15% žrtava Bosanskog rata iz Sarajevske regije (ovaj procenat ne uključuje samo žrtve koje su pale tokom opsade, već i žrtve drugih nacionalnosti u općinama koje su bile pod srpskom upravom, poput Pala i Trnova.

IDC navodi brojku od 6 886 žrtava u općini Srebrenica koje su ubijene u mjesecu julu 1995. godine, kada se i desio masakr, a to može biti uspoređeno sa samo 13 žrtava u Općini Srebrenica u mjesecu junu i 23 žrtve u augustu iste godine. S obzirom da se masakr u Srebrenici dešavao na više lokacija, tj. na prostoru nekoliko općina, brojka od 6 886 žrtava ne bi trebala biti shvaćena kao konačan broj ubijenih u masakru, već kao brojka onih koji su ubijeni samo na teritoriji općine Srebrenica. IDC je neke žrtve masakra u Srebrenici klasificirao kao vojne, a ne civilne. Tokača je priznao da su određene poteškoće za IDC-ov sistem klasifikacije nastale zbog činjenice da su neke porodice žrtava izabrale da se žrtve klasificiraju kao vojnici, čak i u slučajevima kada se radi o civilima, u nastojanju da se porodicama osigura pristup socijalnoj pomoći.