Ukratko o Ljutim Bosancima. Sami naziv od kud potiče. Šta su o Bosancima kroz historiju rekli i sami čuveni Bosanci i drugi koji su pohodili našu zemlju Bosnu i Hercegovinu!

Davno posijano sjeme! Sjeme naroda! Sjeme koje je klijalo i još klija i raste na ovim našim prostorima prkosne i ponosne Bosne i Hercegovine. Narod koji je stoljećima tu na svojoj zemlji iznikao u jedan prepoznatljiv pečat opstojnosti, iako se nalazio na vjetrometini mnogih.

Između bosanskih dolina i planina već od davnina, hiljadama godina, žive ljudi koji su ponosni na svoju prošlost. Ponosni su na svoje daleke predake koji su vješto branili svoj kućni prag, branili su svoju domovinu koja je stoljećima bila trn u oku mnogima. Prolazili su osvajači, smjenjivali se, mjenjale se državne granice, ali ona je i dalje ostala pod jednim imenom Bosna i Hercegovina.Bosna je tu vjekovima, i danas ta zemlja odolijeva vremenu,svojim neprijateljima i danas u toj zemlji žive Bosanci, neki bi rekli ljuti.

Ljiljan je hiljadugodišnji simbol Bosne, endemični cvijet, vrsta koja raste samo u Bosni i Hercegovini, poznatiji pod imenom „Lillium Bosniacum", što se može smatrati i autohtonim bosanskim simbolom.

Vrijedne ruke naroda u Bosni načinile su prekrasne gradjevine od kamena, stećke, bosanske tvrđave, tvrdjave i zidove koji i danas odolijevaju zubu vremenu.Sagnite se i pogledajte, na stećku stoji Gorčin podigao ruku, digli su ruku i drugi sa njim Bosanci i Hercegovci na stećcima. Podignute ruke, vjera u sebe u svoju hrabrost i prkos gorostasa, dokaz je da nikad nismo klečali na koljenima pred neprijateljem hiljadama godina prije, a ni danas. Nikad nismo bili bajkovita zemlja.

Bosanske tvrdjave stare srednjovjekovne građene su kao simbol odbrane zemlje i države Bosne i Hercegovine, tačnjije Kraljevine Bosne. Ovu zemlju su opisivali znameniti putopisci, koji su je pohodili, čuveni pjesnici o hrabrosti bosanskih vitezova sa mačem u ruci i viteškim štitom sa simbolom ljiljana.

U vrijeme Kulina Bana, onima koji su dolazili u ovu zemlju garantirana je sigurnost i bezbjednost, a to su tad u to vrijeme mogle samo velike zemlje i nacije...čekajte pa i Bosna je bila velesila!Kraljevina Bosna...značajan period, period banova i kraljeva koji su smjenjali, širili granice Bosne i Hercegovine sve do Jadrana i smatrala se jakom i samostalnom državom. Zemlja Bosna, kraljevina i banovina kao takva bila je meta osvajača Osmanskog carstva o kojoj je „sultan nad sultanima" Mehmed Fatih mahzus došao u pohod i obavio namaz. Vrijeme Austrougarske je došlo,vrijeme carovanja Franje Josipa, a čak je i on bio oduševljen ovom zemljom. Dođe na prijestolje i čuveni Tito, koji je u vrijeme svoje vladavine tokom ratovanja, sve značajnije bitke prenio na prostore Bosne.

I kraj prošlog stoljeća je obilježen kao značajan period, osobito za sjeme naroda koje je posijano hiljadama godina. Taj isti narod Bošnjaci Bosanci, je baš u to vrijeme iznikao, izašao iz ljušture sjemena, goloruk krenuo da odbrani svoju zemlju od nedaća koju je istu zadesilo. Naoružani sa ljiljanima u srcu i herojskom krvlju sa vjerom i ubjeđenjem da ni sad, niko nema pravo mjenjati granice i ubiti bosanski duh naroda koji tu živi vjekovima.I upravo taj narod je izvojevao pobjedu i pokazao zube kad je najteže bilo.

Sami opis kroz historiju pokazuje kako se razvijalo jedno sjeme naroda, davno posijano na ovim prostorima. Sve je to u Bosni i Hercegovini i tako je skoro hiljadama godina.Hiljadama godina stoji ljuti Bosanac nepokoren.Stoji i prkosi onima koji žele da ga nema, dokaz zato je uklesan Gorčin uspravne podignute ruke, ili vitez na konju, kao i drugi simboli koji su uklesani i govore upravo o nepokorenoj i ponosnoj zemlji Bosni i njenom narodu.Samo ovakvi Bosanci su i mogli napraviti i izgraditi Bosnu kao jedno ugledno kraljevstvo, kao jednu velesilu, koja je imala svoje kraljeve, banove, age i begove, to je ta jedinstvonst i različitost koja povezuje ovu zemlju.Davno sjeme je urodilo plodom iz njega su iznikli pravi junaci, hrabri ratnici, naoružani viteškim štitom, srca im tvrđa od čelika, to je oličenje prkosnih i ponosnih Ljutih Bosanaca.

Zato nijemi posmatraču, ti koji ovo upravo očitaš, ne voli Bosnu radi sebe, voli je jer je ona dio tebe, dio tvoje prošlosti i tvojih predaka, dio tvoje budućnosti i tvojih potomaka! Na samom kraju pročitajmo kako je to Meša Selimović govorio o Bosancima kroz našu historiju!

 
KAKVI SU LJUDI BOSANCI?

 

Pametni su ovo ljudi. Primaju nerad od Istoka, ugodan život od Zapada; nikuda ne žure, jer sam život žuri, ne zanima ih da vide šta je iza sutrašnjeg dana, doći će što je određeno, a od njih malo šta zavisi; zajedno su samo u nevoljama, zato i ne vole da često budu zajedno; malo kome vjeruju, a najlakše ih je prevariti lijepom riječi; ne liče na junake, a najteže ih je uplašiti prijetnjom; dugo se ne osvrću ni na što, svejedno im je što se oko njih dešava, a onda odjednom sve počne da ih se tiče, sve isprevrću i okrenu na glavu, pa opet postanu spavači, i ne vole da se sjećaju ničeg što se desilo; boje se promjena jer su im često donosile zlo, a lako im dosadi jedan čovjek makar im činio i dobro. Čudan svijet, ogovara te a voli, ljubi te u obraz a mrzi te, ismijava plemenita djela a pamti ih kroz mnoge pasove, živi i nadom i sevapom i ne znaš šta nadjača i kada. Zli, dobri, blagi, surovi, nepokretni, olujni, otvoreni, skriveni, sve su to oni i sve između toga. A povrh svega moji su i ja njihov, kao rijeka i kaplja, i sve ovo što govorim kao o sebi da govorim.

Mislio sam nema ko da slusa!?! Ima kako nema, slusa moja dusa!!!

A mi nismo ničiji, uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Zar je onda čudno što smo siromašni? Stoljećima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ni tko smo, zaboravljamo već da nešto i hoćemo, drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoje nemamo, mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odslužimo, najtužniji vilajet na svijetu, najnesretniji ljudi na svijetu, gubimo svoje lice a tuđe ne možemo da primimo, otkinuti a ne prihvaćeni, strani svakome i onima čiji smo rod, i onima koji nas u rod ne primaju. Živimo na razmeđi svjetova, na granici naroda, svakome na udaru, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije, kao na grebenu. Sila nam je dosadila, i od nevolje smo stvorili vrlinu: postali smo pametni iz prkosa.

Šta smo onda mi? Lude? Nesrećnici? Najzamršeniji ljudi na svijetu. Ni s kim istorija nije napravila takvu šalu kao s nama. Do jučer smo bili ono što želimo danas da zaboravimo. Ali nismo postali ni nešto drugo. Stali smo na pola puta, zabezeknuti. Ne možemo više nikud. Otrgnuti smo, a nismo prihvaćeni. Kao rukavac što ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema više toka ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. S nejasnim osjećanjem stida zbog porijekla, i krivice zbog otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kamo da gledamo unaprijed, zato zadržavamo vrijeme, u strahu od ma kakvog rješenja. Preziru nas i braća i došljaci, a mi se branimo ponosom i mržnjom. Htjeli smo da se sačuvamo, a tako smo se izgubili, da više ne znamo ni šta smo. Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje. A sve se plaća, pa i ova ljubav.

Zar smo mi slučajno ovako pretjerano mekani i pretjerano surovi, raznježeni i tvrdi, veseli i tužni, spremni uvijek da iznenadimo svakoga, pa i sebe? Zar se slučajno zaklanjamo za ljubav, jedinu izvjesnost u ovoj neodređenosti? Zar bez razloga puštamo da život prelazi preko nas, zar se bez razloga uništavamo, drukčije nego Ðemail, ali isto tako sigurno. A zašto to činimo? Zato što nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno, znači da smo pošteni. A kad smo pošteni, svaka nam čast našoj ludosti!

(Selimović, Mehmed Meša)