Na našu adresu stiglo je reagovanje Jusić Emsije, supruge poginulog borca Jusić Halila, koje u znak podrške prenosimo u cjelosti:

Poštovana redakcijo ,

Gledajući Vašu emisiju povodom sutrašnjeg datuma , prisjećanja na krvavu istoriju koja se dešavala ratnih godina na Hasinom vrhu , navrle su mi sva sjećanja i emocije koje su se vratile nazad u prošlost koja nažalost bila krvava i teška . Zovem se Jusić Emsija supruga sam poginulog borca Jusić Halila koji je također dao život za BiH , ali  BiH u koju je vjerovao da će biti kuća i majka svih onih dobrih i pošteni ljudi koji žive u njoj bez obzira na vjeru, nacionalnost, a ne za BiH kakva je sada jadna, mučehna bez snage i moći da preživi koju su svi očerupali na razne načine, počevši od politačara, korumpirani vlasti pa dalje. Vama kao informativnoj kući zamjeram pa Vam iz  tog razloga i šaljem ovo pismo , moja šutnja je trajala punih 14 godina  7 mjeseci i 28 dana. Tko je bio Jusić Halil ja o tome ne moram govoriti o tome govore njegova djela kao čovjeku , humanisti i patrioti koji se borio i puškom i perom.Sve ovo vrijeme sam se pitala je li bar toliko zaslužio da ga se spomene bar na dan njegove tragične pogibije na Johovici 14.06.1995 godine. Jusić Halil je ostavio iza sebe dvije kćeri koje su uzorne , vrijedne učenice i studentice , na fakultetu Političkih nauka u Sarajevu jedne među najboljim po prosjeku ocjena, a za koje ja sama skrbim i brinem, kako bi iskazale svoj intelekt i dokazale se kroz znanje i nauku. Jusić Halil je rođ. 02.02. 1964.god u Kosteli , završio ekonomsku školu u Bihaću odličnim uspjehom , zbog nedostatka sredstava nije se mogao školovati  dalje, jer nije imao sredstava. Eto isto je tako i sa mojom djecom koja su među najboljim đacima i studentima ali ih ne mogu poslati na studij npr. u Amerika ili u Tursku , dok djeca sa lošijim uspjehom u odnosu na našu djecu poginulih boraca, mogu birati studij u zemlji kojoj žele jer im je babo političar ili ugledan biznismen iz inostranstva npr, da ne imenujem itd.U ovoj današnjoj BIH nam kroje zakone oni koji su bili u podrumu ili inostranstvu a da o pismenosti i ne pričam , ljudi koji nemaju trunke morala i poštenja, kojima nije stalo do bolje BIH i njenih građana.


Mislim da kao javna institucija trebate jače i agresivnije nastupati u medijima , kao podrška svima nama onima koji su za ovu zemlju dali sve sem gole i prazne duše . Iz naše kuće Kostela br. 2 za Vašu informaciju su bila četiri borca muškog pola , dok mi kao supruge i majke smo pokretale mnoge aktvinosti humane ljudske , prva humana pomoć borcima, kao npr skupljanje hrane , brašna je krenula iz naše kuće. Hrana za Kantonalnu bolnicu Bihać je krenula iz naše kuće ,
moj rahmetli svekar Ajdin Jusić je tada u svom podmaklom životnom dobu je išao dijeliti i nositi hranu borcima na Srbljanskom Grmuškom platou  i nikad niko za njega nije znao, jer imamo ponos i princip.Moje dijete svega staro tada  četiri godine je sa mnom  zajedno pakovalo hranu za borce i ranjenike , a danas nam kroje zakon o smanjenju penzija koje su ionako mizerne i ponižavajuće , da nisu dostatne za hranu i režije a o odjeći ili nekom luksuzu da ne govorim .
Ja ovo ne pišem da bih dobila neke beneficije već da bih zastidjela sve one koji su poznavale rahmetli Halila Jusića , i pišem za sve one koji žive samo od ove bijedne penzije , jer znam da nemaju dovoljno ni za hranu a kamoli za lijekove i školovanje naše djece koja po svim pravima zaslužuju najbolje školovanje , odgoj i pažnju. Zamjeram našoj islamskoj zajednici koj nikad , nije posjetila naše domove da vide kako te supruge odgajaju i hrane tu djecu , pa makar ako im ne može pomoći u materijalim sredstvima  može u moralnoj podršci ili savjetima kako odgojiti ili skolovati tu djecu . Svi se bore za položaj i vlast preko mrtvih glava do te mjere da ih nije sram pred izbore doći čak i na kućni prag.
Kao majka dviju Halilovih kćeri ovim putem izražavam nezadovoljstvo i ogorčenost na sve relevantne institucije koje se služe našim mrtvim muževima i našom djecom da bih bili na vlasti u ugodnoj fotelji sa svim beneficijama i luksuzima ,a da ih nije briga ni kako žive ni kako se odgajaju djeca poginulih boraca.SRAM ih bilo sve i jedne kapi krvi koji su naši najmiliji dali da bi nam svima bilo bolje i da ne plutamo,mrtvi Unom kao što su plivali Židovi rijekom Savom za vrijeme II sv. rata.
Ovo je jedan samo od primjera Bošnjačke porodice kako gleda na današnju stvarnost.


S poštovanjem,

Bihać, 12.02.2010. god.                                                                                                          JUSIĆ EMSIJA ZA RTV USK